Napismine Turobna Avetnika

Svako malo napišem poneku rečenicu ili redak, dođu mi spontano. Pa tako ima mnogo toga što je nedovršeno, ili je samo "misao". Ostavih sad ovdje nekolicinu takvih nakupina riječi, sve su naslovljene "New Microsoft Word Document". Nisu poredane nikakvim redom, niti međusobno povezane.


1.
Di ti s glavom?! Hoćeš?! Ne daj se! Lice prinesi donekle da isprepičkam.
Pomagajte mi! Od glave pa nadolje.
Stranputice pobjegoh.


2.
Čeljusti škripe.
Zubi škrguću.
Žvače se hrđavo željezo!


3.
Vrlo su plahe, nježne i meke šumske životinjice.
Najbolje ih loviti zamkama.


4.
Obezglavljeni slijepac stoji u središtu prostorije bez vrata.
Svako malo upali se svjetlo.


5.
Zvijeri od dima proždiru nebo.
Mrtvorođenče klizi iz mrtve starice.
Mačka, kože pune čireva, umire od žeđi,
Hladan vjetar probija kroz kosti.


6.
Rđavo me, sa svoja dva dlakava oka, pogledao polumrtvi starac. Od njegova pogleda povratio sam kamenčiće; sve sivo, osim jednog, sjajnog i zelenog.


7.
Sve nas je umorila kopnica. Što bi bilo izdržjivo da je onaj kiždrijavi kljunati manijak prestao zanovijetati. Urliču, blješte, kidaju i truju. Jako svjetlo i glasni zvukovi. Nema borbe, jer borba umara.


8.
Da daš hrpi majmuna da prćkaju po pisaćoj mašini, kad tad bi netko od njih natipkao Šekspira. Ali prije toga, natipkao bi razna govna o tvojoj mami koju bi, nakon što vide šta je majmun napisao, po ulicama gađali kamenjem i govnima, jer mater ti je kurva babilonska, i to ne reče bilo tko, nego majmun koji će natipkati šekspira.Ma znaš šta! Jebi ti njemu mater tu majmunsku! Ruke mu polomi! Nema on šta da tipka koji kurac!


9.
Jer on je žlijezda koja luči. Gustu smrdljivu tekućinu od koje svima poteče voda na usta. Mazohistički neodoljiv miris oko njega se širi. On se hrani riječima, ali ne može probaviti smisao,


10.
Žvačem kesten obrovac. Glatke vanjske ljuske, baršunaste iznutra; stvara mi neugodu po zubima. Žvačem kesten sranputice, divlji kesten koji raste pored puta, sjaji se, divlji kesten, stranputice žvačem.
Žvačem kesten; derenčim, zatirem! Kesten, rasplićem mu slojeve, žvačem divlji kesten.
Za {Uk} u kesten, dok zatirem,

Ide predilica

Nekakve napismine nastale zadnjih dana, uglavnom naveče. Vrlo vjerojatno ću ih još mijenjati, uvijek se nađe nešto za promijenit.



Petar Grdosija

Petar Grdosija radio je kao pomoćni radnih u jednoj građevinskoj firmi. Bio je ono što bi većina nas nazvala zidar. No iako je bio zidar, on nije bio majstor, niti je imao ambiciju to postati. Petar je nosio vreće cementa, puno cementa. Petar je volio raditi na mješalici. Iako nije bio majstor bio je ono što svakom majstoru najviše treba, vješt u mješanju maltera. Iako je uvijek tvrdio da samo nasumično ubacuje lopate, Petar je uvijek zamiješao savršen malter, malter u kojem je omjer vode, pijeska, šljunka i cementa takav, da svaka slučajnost pada u vodu. Petar je bio ponosan tvrdom kožom na svojim dlanovima. Za Petra ona je predstavljala živi dokaz beskonačne muškosti i uspjeha. Petar radi, a danas mnogi neće da rade. Petar i pije. Suhi dodir nažuljanih dlanova s žbukom uprljanom bocom trenutak je koji utjelovljuje veći dio Petrove osobnosti, i prethodi većini Petrova djelovanja. Petar ne udara puno. Petar udara jako. Od 8 do 8 mješa se koktel muškosri, piva i žbuke. Oko 8 i 30 pet prstiju postaje šaka. Oko 9 sati je gotova večera.



Narini zavrni

Narini zavrni, narini zavrni, narini zavrni; osam sati, ponekad i deset, i tako, 30 godina. Stroj, bez pustih tlapnji, narini i zavrni njegova su nula i jedinica.
Vrijeme je pojelo postrojenje i prožvakalo stroj.
Ostao je samo automatizirani starac kojega nitko nije isključio.


Taksi

Nema više nikoga.
Samo putnik u taksjiu bez vozača,
koji nigdje ne ide.



Put

Nije im bilo bitno kuda će otići, a meni, još manje. Zaključao sam si glavu katancem, da ne bi pobjegla. Glava na putu postane krajnje svojeglava, a bez glave nema na put, a bez puta si osuđen na hladnoću i sivilo. Put je šarenilo a odredište je u najgorem slučaju obojano, što je za najgori slučaj veoma dobro. No i do puta treba stići, a put do puta obojan je blijedom posmrtom nijansom boje, kao posljednji izdisaj plućnoga bolesnika, gotovo nečujan i bolno jeziv.
Put je cilj, odredište neizbježna nuspojava, put do puta dobrovoljna žrtva.



Robot

Jednom davno živio je robot koji je sve ubijao.
Sve je pobio.
I sam je umro.
Ali se nije ubio.

Već jako dugo ne napisah ništa konkretno, ne znam šta se događa, kao da su mi misli suhe, staložene, nadam se da to nije stalno stanje.


Žeđ beduina

Isturenih prsa i raširenuh ruku ritmično poskakuje beduin.
Bezbroj svjetlucavih očiju pustinje promatra njegov ples.
On ne priziva kišu.
On umire.



Ilustracija by: Nora Mojaš

Ovo nisu napismine pisane na uobičajen način nego eksperimenti koje povremeno radim. Jednostavno pišem što mi god pada na pamet bez promišljanja o tome i trudim se brzo pisatii da razum ne stigne reagirat. Kroz godine sam napravio par tih eksperimenata pa eto ostavljam ih sada sve, kronološkim redom.

1.
Deminutiv je prva tvorevina koju je Napolen preko svoga konja prebacio šibajući biserje kroz zrak prepun rose.
Milioni su židova pojeli sve skakavce, opustošili polja, povadili svinje iz bunara te ih naslagali jednu na drugu, bumbar za bumbarom tj. žega je u posušju.
Malarija, oh dakako gospodine, odavna se zalažemo za kriminalizaciju debilnih dikobraza, mala im je plaća, oči slabe.
U Makarskoj sam provela veći dio svoga života, otklopila sam napokon kacu i što nađoh: otpatke, abortirane fetuse, smrt, Odoljen, Medulin, škare, papir, ljepilo, Sokrata, vlasničke papire, glomaznu vitrinu, debelu babetinu koja priča gluposti, ahagarsko pravo, oleandar, grobnicu jezerskoga kralja, čik, cipelice, muhe i mušice, sve mane svoje majke, balu sijena i plavo stop svjetlo.


2.
Šta radiš?
Evo mažem ovu kitu cvijeća mašću koju mi je dao Antimun, pomoćnik Belzebuba ali ne onoga što bi pomislio, makar što, nego haremski čuvar, dobroćudno ponosan, stehiometrijski točan. Ma, ali da je bar moja jabuka nadživjela sestrin pokop, nego mi daju da vadim ja tatarske ratnike iz zasluženih im počivališta. Nije na meni da obmanjujem nego samo da mrsim pramenje, nije da sam dobar ali izvlačim smisao iz zahrđalih katanaca. Plavetnilo belosvetsko, začuđuje me ali i u isto vrijeme i preživam: staro željezo, šljivike, matrice, ma štogod, samo da je kiropraktički odobreno.


3.
Raskrilimo pluća da udahnemo nemir. Lako je meni razglabati i nabasavati na razne oštre travke, no što je s opetovanim jarebicama, kome su one skrivile da ih majmunčine, kao bezbrižno, ljuljuškaju u žitu a zapravo im smrtu urotu kuju. Plavi majmuni, blatnjava goveda, zrnate jarebice i tropski kišobrani; svi su nam zatrebali da otjeramo pošast mornarskih bolesti. Hej brodari i kuloari što ne bismo se namazali uljem s prese, možda napokon upoznamo smisao ribanja i molećljivih pogleda bez srdžbe kakve su nam često upućivale ozlovoljene nam majke.
Rabota! Rabora! Dajte nam koštica. Nismo mi za pandure. Treba nam priprema, ali ne bilo kakva nego grohotna i velebna, poput asirskih ravnica okovanih prijestolonasljednim tiranima tamnoputih jezgara bradavičaste sluzi. Di ste ognjeni Jaroslavi? Zar ste zaboravili na naše zajedničke pohode? Došlo je vrijeme da napokon prinjuškamo humcima zarobljenih toreadora. Nije vrag da je metla u priglavku zapela, to je ondenburško zlo koje se ne dolikuje jednoj bljedolikoj dami da ga ispravlja svojim potpeticama. Nije na meni da vas zovem no ja vas ipak neprestano dozivam, a što da radim kad sam i sam nekada bio sakupljač vinskoga octa poslije kišne godine. Krišom! Krišom su mi zavadili sestrinu rodbinu i to samo kako bi nasuli užeglo maslo u stevičin bunar. Govna elegijska. Mater im je ćaleta prije ženidbe rodbinom nazivala. Okolo luđaka nalazi se gomila šarafa. Di su Pirinežani? Zar im je maca odpetljala klupko. Di su bajakolski herodi? Nije vrag da je u Dardi opetovano nasilje uzrokovalo smanjene prinose za određe vrste repe.


4.
Organsko grotlo me ugrizlo za podvodni panj. Kuda ću poći? Što ću učiniti; uraditi? Možda da se sa Sarumanom isprebijam; ali onda, gdje mi je onda milost, zar ću i ja kao Jukašin postati, bez samilosti i čvrstim udarcem vladati?
Trebao bih jarane kerozinom politi. Možda će do istine doći kada počnu goriti. Možda da ih Jeruzalemom namažem, istrljam ih okamenjenim nepodobštinama, da iz njih klice samodostojnosti prepržim i ušećerim. Što mi je drugo ostalo nego mange za kural-hangure mijenjati? Nisu mi ni ratokastline više bezbrižne. Čak i ortok propovjedaju po selima.

Ortok

Slovenija

Korko?

Gdje mi je samo nestala čangrizavost?


5.
Posthumno sam prožvakao najdraže mi slastice, zanemarivši sve oko sebe zazubice. Ne mazim konjušare nego mirišem nebo, otkinem komad, rastopim i pojedem s hljebom. Od malena rastem ogranke i previjam bedake, solju im mažem rane, nadajuć se tako izliječiti ljude neslane. Vragolani ne obavljaju svoj posao, već odavno im ne kuva kotao; dok vještice se dubkom goste sirovi đavli pred crkvom kruva prose. Ugasi svjetlo!

Nešto napismina nastalo tokom moga boravka na moru u špilji pored, mora.

Povratak korijenima

Pelcer koji se nije primio vraća se korijenima koje nije pustio. Žeđa, vene; nestaje. Za njim ostaje jedna kržljava sjemenka; njegov povratak.

Prekratko

Ode um u dim
Ode tijelo u pepeo
Ode misli u ništavilo
Beskrajno
                      Nebitno...



I jedna napismina izvan špilje nastala.

Umorni starac


Hodajući ulicom zamijetio sam izrazito pogrbljena i mršava starca kako nesigurnim koracima prilazi prijelazu preko pruge, spušta ruke na metalnu ogradu i zastaje. Zastao sam i nakon par sekundi oklijevanja odlučio mu prići i pitati ga je li mu možda potrebna pomoć. Starac mi reče kako ne treba, da je umoran i da je stao da se malo odmori.
Umor je jedino što osjeti a smrt jedino što ga očekuje. Polako; prvi korak je napor, svaki nakon njega još veći, ispunjen ironijom, jer kako vrijeme ističe sve brže teče. Možda smrt vreba iza ugla, konačni odmor, mnogo je to koraka

Beskrajni trenutak

Oči, tek tanke pukotine.
Mrak, gotovo potpun.
Pretposljednji trenutak, zadnji prije beskrajnog.
Beskrajni trenutak, beskrajno kratak.
...


Posljednja misao

U svom posljednjem trenutku prisjetio sam se dubokoga dekoltea na djevojci bujnih grudi koju sam vidio ranije taj dan. Sada je ok biti plitak, nema potrebe za glumatanjem. Manja je žalost kada umre životinja, a i jeftiniji su pokopi.




Beduin




Začulo se zvono sa zvonika koji nikada nije postojao
Pustinja se prelijeva u ništavilo
Za staroga beduina kraj puta
Iz ničega u prazno
Iz vrućine u ništa
...